Raskoš zavičajne aure

Uz stotu godišnjicu pjesnika, prozaista i kritičara Frana Galovića objavljena je raskošna monografija koja dokumentaristički bilježi dva protekla desetljeća o zapaženoj književnoj manifestaciji koja je promicala i promiče toga vrsnog pjesnika na zavičajnom idiomu. Čuvena zbirka pjesama Z mojih bregov, vječno poetsko nadahnuće, znak je ljubavi i poštovanja. Upravo je zato ta monografija u počast Franu Galoviću prerasla u Antologiju 20 Galovićevih jeseni. Monumentalna Antologija kako ju je zamislila urednica Enerika Bijač, i sama istaknuta pjesnikinja i esejistica, otkriva bogatstvo i posebnost poetika pjesnika uvrštenih u Antologiju, sudionika spomenute književne manifestacije koja je iz zavičajnoga kulturnog kruga „zakoračila“ u svijet postavši tako i međunarodnom književnom manifestacijom. Ili, kako je to maštovito napisala urednica Enerika Bijač, ostvarila je i prenijela „djelić svijeta“, svjedočeći o vremenu, o pjesniku Franu Galoviću i književnicima (njih osamdesetak!) koji su „nosili“ Galovićeve jeseni. „Bez njih“, ističe urednica, „te književne manifestacije ne bi ni bilo“.

Izd. DHK Podravsko-prigorski ogranak, Koprivnica, 2013.

Drugi dio ove osobite knjige nosi naslov Šetnja Koprivnicom, Peterancem, sjećanjima i dokumentima. To su sjećanja ljudi koji su sudjelovali u organizaciji i promicanju Galovićeve jeseni, 1994–2013. U toj prigodi (jubilarnoj!) treba spomenuti i one koji su znali osjetiti značenje te književne manifestacije: Knjižnica i čitaonica Fran Galović, Pučko otvoreno učilište Koprivnica, Glas Podravine, istaknuti pojedinci: Maja Gjerek (Moja nagrada), Božica Jelušić (Galovićeva jesen i kako je se sjećam), Zdravko Seleš (Belevine – podravska jesen), Darko Pero Pernjak (Kostanji i Krapampula), Astrid Pavlović (Galovićeva jesen se nije bojala broja 13) i na kraju urednica Enerika Bijač, koja je tekstom Tako žive pjesnici i nadahnutim predgovorom CRN-BEL u ovu kasnu jesen osmislila taj vrijedni nakladnički poduhvat. A neizostavni je obol publici i bogat slikovni i dokumentaristički prinos.

Iako živimo u nebajkovitom vremenu, ova lijepo opremljena Antologija čini nam se bajkovitom, jer je „nose“ magične riječi pjesnika, književnika. Ja osobno vjerujem da će knjige, kao takve, opstati bez obzira na „knjigomate“ i ostala informatička „guglanja“. Zato ću u počast Franu Galoviću, koji je „glavni krivac“ za ovo bajkovito knjiško veledogađanje, navesti nekoliko njegovih stihova:

Kaj? Zutrašnjica mi neje na brige;

Plakati se ne znam, – eto, to je se!

Al poveč mi, dok skupa smo tak sami,

Kaj tebe ova zemlja niš ne mami? (Kostanj)